Ambasadorica Yani: Postala sam veoma bliska sa ljudima iz BiH

Ambasadorica Yani: Postala sam veoma bliska sa ljudima iz BiH
Ambasadorica Yani: Postala sam veoma bliska sa ljudima iz BiH - photo: FENA

Ponekad nisam mogla razlikovati gdje sam bila, u Bosni ili Indoneziji? Postala sam veoma bliska s ljudima iz Bosne i Hercegovine, oni su mene i mog sina Dimasa prihvatili kao dio njihovih porodica. Postala sam bliska s ljudima iz tri naroda, bilo da su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, za mene su oni svi moji dragi prijatelji. Baš kao i u Indoneziji, nikad nisam pravila razliku da li su to narod sa Jave, Balija, Aceha, čak i sa Papue, možemo imati različitu boju kože, tamnu ili svijetlu kožu, mi smo Indonezija – kaže u intervjuu za Fenu ambasadorica Republike Indonezije u Bosni i Hercegovini Amelia Achmad Yani koja u julu odlazi iz BiH nakon četvorogodišnjeg diplomatskog angažmana.

Na uspostavi saradnje između dvije države ambasadorica Yani je radila u protekle čeiti godine u različitim oblastima ekonomije, kulture, obrazovanja, turizma…

U vrijeme kad je imenovana za ambasadoricu u BiH, kako kaže, mnogi Indonežani nisu znali o Bosni i Hercegovini, osim o ratu u BiH i raspadu Jugoslavije.

Mnogi prijatelji su govorili ne prihvataj posao, tamo je tako tiho, tamo nema ništa, ali bila sam još odlučnija, da ja to mogu. U februaru 2016. godine, u pratnji mog sina Dimasa i tri člana osoblja stigli smo u Sarajevo, bilo je hladno i tiho, ali ja sam prolazila kroz tišinu u mom selu Bawuk, isto je bilo ovdje i u Sarajevu … – prisjeća se ambasadorica Yani dolaska u Sarajevo.

U tom kontekstu pojašnjava da je selo Bawuk bilo njena adresa više od 20 godina, nakon što je napustila preglomaznu i prebučnu Džakartu i povukla se u tišinu seoskog života na farmi koju je sama uspostavila.

Opisujući put od Bawuka do Sarajeva kaže kako je u životu prošla dugo i izvanredno putovanje.

Nekad bol, tuga i sreća bili su dio mog života, a toliko sam zahvalna što sam tokom teškog razdoblja u svojoj zemlji još uvijek mogla steći dobro obrazovanje koje su podržali moji roditelji. Radila sam tri godine u Ujedinjenim narodima u New Yorku, a zatim 14 godina u Razvojnim programima UN-a u Džakarti. Putovala sam po cijeloj Indoneziji i vidjela svoju zemlju s međunarodne tačke gledišta. Program za žene u razvoju je također bio pod mojom odgovornošću – kaže ambasadorica Yani.

Godine 1988. odlučila je napustiti Džakartu i preselila se u malo selo Bawuk, oko desetak kilometara od grada Jogjakarta u Centralnoj Javi.

Postala sam pravi farmer/poljoprivrednik, radila sam na rižinim poljima, posjedovala sam i farmu pilića i prodavala jaja, radila sam sa farmerima na Bukit Menoreh (Brdo Menoreh) u stočarstvu koza, sa poljoprivrednicima na plantaži robusta kafe i bavila sam se uzgojem svilene bube na Javi i Južnoj Sumatri. Više od 21 godinu moj život je bio daleko od velike gradske buke, odrasla sam s poljoprivrednicima, samo razgovor o poljoprivredi i živjela sam stvarnim životom poljoprivrednika. To je bilo nevjerovatno i plodonosno iskustvo –  opisuje svoj životni put od Džakarte gdje je rođena, preko života na seoskoj farmi, do međunarodnog angažmana u New Yorku i Sarajevu.

Tokom života na Javi politički angažman ju je odveo najprije u stranku PPRN (Stranka koja brine za narod) ,  i nedugo nakon toga postala je predsjedavajuća PPRN-a na nacionalnom nivou te se vratila u Džakartu.

Opet sam putovala po cijeloj Indoneziji i upoznavala ljude iz različitih etničkih grupa  i religija. Upoznala sam jednog penzionisanog generala iz vojske, generala Wiranto koji me je tada imenovao za predsjedavajuću političke stranke Hanura (Narodna svijest), jer je u mojoj prethodnoj političkoj stranci bilo previše unutrašnjih sukoba. Opet, sam proputovala čitavu Indoneziju, kako bih prikupila glasove ljudi. Postala sam dio Jokowi (Joko Widodo) tima, a obojica su pobijedili na izborima i postali predsjednik i potpredsjednik Republike Indonezije u periodu od 2014. do 2019.godine. Kao rezultat toga, imenovana sam za ambasadoricu u BiH – opisuje svoj životni i politički put ambasadorica Yani.

Pod dolasku u Sarajevo je krenula u obilazak BiH, upoznala je svoje sunarodnjake koji su u braku sa  državljanima i državljankama BiH, a to su ukupno 32 bračne zajednice.

U nastojanju da bilateralni odnosi dvije države jačaju i razvijaju se, ambasadorica je posjećivala fabrike u BiH, upoznala gradonačelnike, načelnike, premijere kantona, članove Parlamenta, rektore univerziteta u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Travniku i predstavnike nevladinih organizacija.

Inicirala je i druženje ambasadorica, uključujući komandanticu NATO-a i predstavnice UN-ovih agencija i do danas, ambasadorice se redovno mjesečno sastaju u svojim rezidencijama.

U nastavku razgovora osvrće se na odlazak mladih iz BiH u zemlje zapadne Evrope, posebno u Njemačku, Austriju, Švicarsku, u SAD i Australiju, naglašavajući kako je uočila posebnu vrijednost kod mladih u BiH, a to je potreba za obrazovanjem.

Njen konkretan doprinos i angažman razvoju obrazovnih institucija u BiH je uspostava saradnje visokoškolskih institucija iz BiH i Indonezije.

Rektor Univerziteta u Tuzli, dekan Medicinskog fakulteta Univerziteta u Zenici, prorektor Univerziteta u Mostaru, profesor doktor predavač sa Univerziteta u Tuzli su 2018. godine boraveći u Indoneziji potpisali Memorandum o razumijevanju sa Univerzitetom Indonezija i Univerzitetom Jenderal Achmad Yani u Cimahiju, Bandungu, koji nosi ime oca ambasadorice.

Naglašava i da su predstavnici državne novinske agencija Indonezije (ANTARA) i Federalne novinske agencije iz BiH (FENA) 2018. godine  u Džakarti potpisali Memorandum o saradnji.

U oproštajnom intervjuu, rezimirajući utiske koje nosi iz BiH, ambasadorica Yani kaže da je naša zemlja apsolutno lijepa u spoju kulturno-povijesnog naslijeđa Otomanskog carstva, Austro-Ugarske i jevrejskih obilježja.

Ova zemlje je mješavina kultura Istoka i Zapada. Brojne su i lijepe  rijeke – Bosna, Drina, Sava, Una i Neretva sa smaragdno zelenom bojom, vodopadi, jezera, visoke planine tako lijepe kao Allahovo djelo, većina  područja je prekriveno šumom. Ljepotu Bosne i Hercegovine nalazim u suri Er-Rahman u Kur’anu:“U kojima će bit dva izvora koja će teći – Osim ta dva, biće još dva neznatnija perivoja-modrozelena – sa izvorima koji prskaju, u svakom. U njima će od svakog voća po dvije vrste biti – u njima će biti voća, i maslina, i šipaka”– citira ambasadorica Kur’an i zaključuje da su ljepote BiH zaista raj na zemlji.

Kaže da je posjećivala sela u Bosni i Hercegovini, razgovarala s poljoprivrednicima, koji su veoma srdačni. Dočekivali su je kao prijatelja Bosne i Hercegovine. Susretala se i sa imamima džamija, posjećivala tekije, molila se s ljudima, i svi oni, kao i predstavnici vlasti od lokalnog do državnog nivoa, ljudi iz privrede, biznismeni, srdačno su je dočekivali.

Korak po korak Indonezija postaje poznata narodu Bosne i Hercegovine. Naša ambasada je svake godine, od 2016. organizirala poslovni sastanak – Business matching. Uvjeravam svoju vladu i vladu BiH da je u 2019. godini izvoz iz Indonezije u Bosnu i Hercegovinu dostigao 300 posto, kroz plasman briketa od kokosove ljuske, papira, šiše, cimeta, suhog naribanog kokosa. Papir se u BiH iz Indonezije uveze u 2.000 kontejnera godišnje, skoro svi sportski proizvodi iz Indonezije mogu se naći u svim trgovinama u Bosni i Hercegovini, poput Adidas, Nike, Ecco, torbe, majice, sportske jakne… Također posjetila sam gotovo sve kompanije, poput proizvođača džema, marmelade, sira, sokova, Solane u Tuzli, i svi ti proizvode se izvoze u zemlje EU – pojašnjava ambasadorica Yani.

Posredovala je u bratimljenju Brčko Distrikta i grada Magelang i predvodila delegaciju iz Brčko Distrikta u mjesecu julu 2019. godine tokom boravka u Indoneziji.

Sljedeće bratimljenje gradova će biti između Zenice i grada Cimahi, u Zapadnoj Javi, zbog njihove sličnosti koja se prezentuje u obrazovanju, kulturi i industriji.

Na kraju razgovora ambasadorica se referirala na sličnu istorijsku prošlost Indonezije i BiH, kroz ljudske žrtve.

Za vrijeme obavljanja funkcije u Sarajevu posjetila sam 17 puta Srebrenicu, Memorijalni centar Potočari. To što se dogodilo u Srebrenici 1995. godine je identično onome što se dogodilo u Džakarti i Indoneziji 1965. godine kada je ubijeno šest vojnih generala. Moj otac kao vrhovni zapovjednik vojske sa još pet zamjenika ubijeni su 1. oktobra 1965. godine, što je uzrokovalo nemire u zemlji i rezultiralo ubistvom skoro 500.000 ljudi. U Srebrenici je u julu 1995. godine ubijeno 8.372  Bošnjaka. U Indoneziji smo bili ostavljeni s mržnjom, osvetom i gnjevom … U posljednjih 54 godine radila sam sa svojim prijateljima  kako bi se postiglo pomirenje. Oprostiti, ali ne zaboraviti. To nije lako, ali moramo pokušati i iznova pokušavati i ja bih voljela da se ono što radimo u Indoneziji može postići u Bosni i Hercegovini – kaže sagovornica.

Naglašava da su od njenog dolaska u Sarajevo do sada vidljivi brojni rezultati, razvoj. Sada je Sarajevo užurban grad s mnogo kafića, restorana, hotela s pet zvjezdica, biznis je razvijen, okosnica ekonomije ove zemlje je u poljoprivredi i turizmu, sada Bosna i Hercegovina postaje jedna od deset  zemalja  koje su poželjna  turistička destinacija koja nudi prekrasne krajolike, historiju, kulture, hranu, piće i još mnogo toga – navodi ambasadorica Yani.

Završava razgovor riječima da će pola njenog srca ostati u Bosni i Hercegovini, najljepšoj zemlji na svijetu izražavajući nadu da će u Aleji ambasadora u Sarajevu, njena lipa zasađena 2018. godine ostati trajno pod brojem 182, da će stablo narasti visoko, da će biti još  zelenije sa bijelim cvjetovima behara koji imaju veoma lijep miris poput drveta na Javi zvanog kantil.

Kaže da po povratku u Indoneziju namjerava napisati knjigu o BiH, koja će biti njeno šesto autorsko djelo. Objavila je knjigu pod naslovom ‘Profil jednog vojnika’, o svom ocu koji je ubijen tokom državnog udara 1965. godine, i koja je objavljena i na engleskom jeziku. Druga knjiga priča o selu u Centralnoj Javi, Dusun Bawuk, gdje je 21 godinu živjela kao poljoprivrednik izolirana od buke velikih gradova. Treća knjiga je ‘Revolucionarna vizija kćerke jednog heroja revolucije’. četvrta je naslovljena ‘Sedam vojnika palih 1. oktobra 1965.’ i koautorska, peta knjiga ‘Snažne žene Indonezije’.

FENA