Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić je bila supruga kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica.
Rođena je u Blagaju kod Mostara, krajem decembra 1424 ili krajem septembra 1426, a umrla u Rimu, 25. oktobra 1478. godine.
Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića.
Stjepan Tomaš je prije dolaska na tron živio u bračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom. Uz odobrenje pape Eugena IV, nakon što je proglašen kraljem, raspustio je Vojaču, pošto je bila niskoga roda i stoga nedostojna titule kraljice.
Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice.
Prije braka, Katarina se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija.
Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci.
Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.
Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.
Katarina je Stjepanu Tomašu rodila troje djece – dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. godine i koje je u trenutku smrti imalo 14. godina, Sigismunda i Katarinu, a imala je i pastorka, sina njenog muža i krstjanke Vojače.
Katarinin muž umire 10. jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti prva žena kraljevstva.
Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare.
Osmanske osvajačke sile su nadirale s istoka i kralj Stjepan Tomašević, Katarinin pastorak, je okončao svoj život braneći svoj tron.
Osmanlijsko osvajanje Bosne je zateklo kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Bosne.
U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi Crkvu Presvetog Trojstva.
Kada se turskim osvajanjima nije moglo odoliti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika.
Legenda kaže da je kraljica i kraljičina pratnja izbjegla osmanlijsku potjeru tako što je sve konje naopako potkovala.
U Dubrovniku je pohranila mač svog muža. Taj mač je pohranila “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Sigismundu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti “radila na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere”.
Bivšu kraljicu su u Rimu uzdržavali papa Siksto IV i papa Pavao II mjesečnom penzijom od 100 dukata koja je prvi put zabilježena 1466. godine. U egzilu je Katarina držala vlastiti mali dvor koji se sastojao uglavnom od njenih sunarodnjaka. Bila je poštovana ličnost u Rimu i učestvovala je u ondašnjem društvenom životu, pojavljujući se, naprimjer, na vjenčanju velikog kneza Moskve, Ivana III, i bizantske princeze Sofije Paleolog.
Katarininu djecu su Osmanlije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Postoje indikacije da je princa i princezu u Istanbul odveo njihov daidža, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je također primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. Sigismund je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan “Kraloglu”, što na turskom jeziku znači “Kraljević”.
Kraljica Katarina je, osjećajući da joj se bliži smrt, 20. oktobra 1478. godine počela sastavljati svoju oporuku.
Prvo je navela da želi biti pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli, a zatim je izrazila svoju nadu u oslobođenje Bosne. Imajući na umu velikodušnost koju su prema njoj pokazali pape Siksto IV i Pavao II, u svojoj oporuci napisala je kako Bosansko kraljevstvo povjerava svoju zemlju Bosnu Svetoj Stolici dok se njena djeca ne vrate kršćanstvu. Pošto se pobrinula za svoje fantomsko kraljevstvo, Katarina je raspodijelila ostatak svog novca, nakita i odjeće među svojim vjernim dvorjankama i slugama, te djeci, ali opet pod uvjetom da se vrate kršćanstvu.
Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njenog brata Vladislava, ukoliko Šimun ostane musliman.
Crkvi Santa Maria in Aracoeli ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile.
Kraljica Katarina je umrla 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.
Na njenom grobu je stajao natpis na bosančici. Međutim, 1590. godine, prilikom premještanja kraljičinih posmrtnih ostataka iz prezbiterija crkve (gdje je grob bio u horizontalnom položaju) do njihove trenutne lokacije, na lijevi stub ispred glavnog oltara, originalni natpis je zamijenjen natpisom na latinskom jeziku. Pri tom je napravljena greška u njenom opisu. Novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njene glave nalazi se grb njenog muža, a s druge strane grb njenog oca koji se danas više ne može prepoznati.
Katarini, kraljici bosanskoj,
sestri Stjepana, hercega svetog Save,
od poroda Jelene i doma hercega
Stjepana, Tomaša, kralja Bosne,
ženi, koja je živjela 54 godine
i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg
1478, 25. dana oktobra,
spomenik njenim pismom ostavljen.
Wikipedia/Agencija DAN
