Prije svega želim da vam kažem ko su mladiCe – MladiCe su mladi ljudi koji su u djetinjstvu liječeni od raka, a koji nakon svoje životne bitke nisu stavili tačku na cijelu priču, nego su nastavili da pišu nove stranice, ali ovoga puta stranice pune pozitivnih i hvale vrijednih momenata.
Djelujemo kao grupa uz udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” koje pruža aktivnu, trajnu i cjelovitu podršku djeci oboljeloj od raka i njihovim najbližima.
Ovo udruženje napravilo je jedan sjajan projekat, a to je projekat Roditeljske kuće. Mnogi su možda čuli za to, a da li znaju šta je to zapravo Roditeljska kuća, šta se u njoj dešava, ko tamo živi, kakve bitke bije i kakve životne priče se tamo pišu?! Pretpostavljam da mnogi ne znaju.
Tamo žive mali heroji, djeca čije je djetinjstvo naglo prekinuto zbog onog čije ni ime ne želimo da čujemo, a to je kancer ili poznatije – rak.
Tamo su sa roditeljima, sa svojom braćom i sestrama, sa svojim drugarima i saborcima u najvažnijoj borbi, borbi za zdravlje, za normalno i sretno djetinjstvo. Oni su tamo onda kada nisu u bolničkom krevetu, kada nisu prikopčani na čudne kablove, kroz koje ulazi još čudnija tekučina, zvana kemoterapija.
Roditeljska kuća je svijetla tačka teške priče ovih mališana i njihovih najdražih. Oni je vole, jer tamo nema igle, tamo nema boli, tamo su igračke, mamina hrana, voljeni brat i sestra i mali ćelavi prijatelj koji ih najbolje razumije.
Znate li ko je još tamo, tamo je jedan divan tim ljudi udruženja SRCE ZA DJECU. To su ljudi za koje slobodno možemo reći da su posvetili svoje živote da bi pomogli onima u čiji život je iznenada i nezvano došao taj strašni rak.
A da ne bude tako strašan brinu se upravo oni, pružaju psihološku, socijalu i svaku drugu podršku koja im je potrebna.
Tamo smo i mi – mladiCe, mi koji ih također najbolje razumijemo, jer upravo smo mi oni koji su preživjeli ono što se sada njima dešava. Volontiramo tamo, pomažemo srce timu, igramo se, pričamo, a samom pojavom često kažemo više nego što bi riječi rekle. Jer mi znamo koliko vrijedi kada vidite živi primjer da je neko uspio, da se izliječio i da je sada tu da ti pruži ruku podrške.
Mnogi od nas su se liječili u periodu kada MladiCe kao grupa nisu postojale. Nije postojala ni Roditeljska kuća, pa znamo kako boli kada te mama nakon 3 sata dozvoljene posjete ostavi i tužnog lica odlazi okrećući se po ko zna koji put, a ti se trudiš da je dodatno ne rastužiš.
Da li vam je sada jasno, šta je to Roditeljska kuća, nije to samo obični smještaj da bi neko imao gdje da prespava, to je mnogo, mnogo više od toga – Roditeljska kuća je kuća puna ljubavi, prava porodična, tamo su svi jedna velika bliska porodica.
A da bi to sve funkcionisalo potrebna su, naravno, i finansijska sredstva, a na veliku žalost nisu sistemski obezbjeđena.
Boraveći tamo, volontirajući odlučili smo da na neki način moramo progovoriti, progovoriti o našoj populaciji, borbi, udruženju i Roditeljskoj kući, progovoriti zarad buđenja uspavanih savjesti.
Odatle ideja za film “Velika bijela kuća” koji je postao naš način da javno progovorimo. Za realizaciju ideje nam je pomogao naš mentor iz Centra za kuluturnu i medijsku dekontaminaciju Zoka Ćatić.
Zajedno s nama ušao je ozbiljno u ovu priču, a kada je film finaliziran odlučeno je da ga pošaljemo na 7. Dubrovnik film festival gdje smo ušli u takmičarsku fazu i to je za nas već bio uspjeh.
Nakon projekcije na festivalu shvatili smo da to neće biti i jedini uspjeh obzirom na mnoštvo pozitivnih reakcija od strane prisutnih, kako publike tako i stručnih lica iz svijeta filma. Sve je na kraju rezultiralo GRAND PRIX nagradom, koju su izgleda svi više očekivali nego mi sami, jer je to, kako kažu, prvi put da su se složili i žiri i publika.
Iznenađeni, uzbuđeni, jednostavno preplavljeni emocijama donijeli smo nagradu u VELIKU BIJELU KUĆU, a tamo su nas ponosni sa aplauzom dočekali stanari kuće, naš mentor i srce tim.
Na festivalu smo uživali, upoznali divne ljude i sklopili nova prijateljstva, a nagrada je samo dodatni motiv da postigenmo zacrtani cilj, a to je – RAZUMIJEVANJE I PODRŠKA za ono što je “Velika bijela kuća” i za sve što se u njoj dešava.
Autori teksta i fotografija: Advija Džambas i Muhamed Mahmić
