Postoje priče koje ne mijenjaju svijet, ali mijenjaju način na koji ga gledamo. U vremenu kada se često stiče utisak da su ljudi udaljeni jedni od drugih, posljednjih sedmica dogodilo se nešto što je tiho, ali jasno pokazalo da zajednica ima snagu onda kada joj je najpotrebnije.
Priča počinje informacijom da je Nadi Živković, supruzi paroha travničkog Gorana Živkovića, potrebna pomoć za liječenje. Umjesto zebnje ili ogorčenosti, par je vijest primio dostojanstveno, oslanjajući se na vjeru, medicinu i ljude kojima su okruženi. Bez dramatiziranja, bez traženja sažaljenja. Kako kažu, život ponekad pruži iskušenje, ali i priliku da vidimo šta uistinu nosimo u sebi.
Objava koja je obznanila da je potrebna pomoć porodici Živković, istoj onoj porodici koja je pomogla mnoge, imala je momentalni efekt. Ispostavilo se da je to bio poziv na koji su građani odgovorili brže nego što je iko očekivao. Uplata je pristizala jedna za drugom, bez pompe, bez pitanja i bez razmišljanja o tome šta će ko o tome reći. Ljudi su djelovali – jer su osjećali da je ispravno djelovati.
TIHI HEROJI JEDNOG GRADA
Paroh Goran Živković više od dvije decenije živi i radi u ovom gradu. Njegove riječi otkrivaju mnogo o odnosu koji je kroz godine izgradio sa ljudima oko sebe:
„Imajući u vidu da sam u ovom lijepom gradu Travniku već 26 godina i da sam u proteklom periodu u svom radu kao pravoslavni sveštenik upoznao veliki broj ljudi svih profila i profesija, mnogo puta sam se uvjerio da ljudi žele pomoći koliko mogu. Ovog puta, kada je mojoj supruzi Nadi dijagnostikovana teška bolest, pokazali su se kao pravi prijatelji, izdvojivši svoj finansijski i moralni doprinos za njeno liječenje. Kao sveštenik, suprug i čovjek, ponosan sam što sam jedan od građana koji ovdje žive.“
Njegova rečenica nije samo zahvalnost – to je potvrda da su povjerenje i odnos koji se godinama grade najdublji temelj svake zajednice. A zajednica je ovoga puta položila ispit bez imalo kalkulisanja.
Jedan sugrađanin, koji je insistirao da ostane anoniman, to je opisao ovako:
„Goran i Nada su pomogli mnogima, bilo riječju ili djelom. Najviše me fasciniralo to što je cijeli grad reagovao kao jedan – bez preglasnih riječi i bez potrebe da se iko ističe. Jednostavno, svi su željeli da se cilj što prije postigne.“
I doista, prikupljena sredstva stigla su u rekordnom roku. Bez kampanja, bez slogana, bez ideologije – samo ljudskost.
GLAS ŽENA I PODRŠKA KOJA NE PRESTAJE
Kada govori o trenutku suočavanja s dijagnozom, Nada Živković ne koristi teške riječi. Ona govori jasno, iskreno i mirno:
„Kada se suočite sa ovakvom bolešću, veliki je šok kako za mene, tako i za moju porodicu. Prvo pitanje koje sam postavila bilo je: ‘Ima li još neko sa ovom dijagnozom?’ Odgovor je bio potvrdan, ali pacijentica je pobijedila bolest. Za mene je to bilo dovoljno. Borba predstoji, ali uz podršku mojih prijatelja nema predaje.“
Nada svaki četvrtak provodi u terapiji, ali njen pogled nije okrenut ka strahu, nego ka ljudima koji stoje uz nju:
„Nisam znala da me toliko svi vole. Skromni prilozi od nepoznatih osoba, koji su odvojili od ‘svojih usta’, mnogo znače. To je neopisiv osjećaj.“
U njenoj priči posebno mjesto zauzimaju žene koje su ovu borbu već vodile – i dobile.
„Evo već dva mjeseca kako živim novi život po novim pravilima. Veliko hvala mojoj doktorici Samri Leko Hadžalić koja me čuva, kao i dragoj Lejli koja me ohrabruje svaki dan. Ona je izašla kao pobjednik iz ove borbe i daje mi snagu da nastavim.“
Njene riječi nisu samo zahvalnost – one su poziv:
„Drage moje žene, osluškujte svoje tijelo i reagujte na svaku promjenu. Doktori mogu pomoći ako im mi pružimo priliku. Bol kada se dijeli – umanjuje se.“
VJERA KOJA SPAJA
U akciju su se uključile sve vjerske zajednice u gradu. Travnički muftija, dr. Ahmed ef. Adilović, ovako je objasnio razlog:
„Rastužila nas je vijest o bolesti supruge paroha Gorana Živkovića. Naša vjera nas uči da je Bog stvorio sve ljude i da kada je u pitanju pomoć, ne gleda se kojoj vjeri pripadaju. Ovo je bilo naše ljudsko i vjersko pravo i dužnost.“
Jedna sugrađanka, koja je također željela ostati anonimna, rekla je:
„Čim sam vidjela da je potrebna pomoć, odmah sam uplatila onoliko koliko sam mogla. Možda nas ponekad samo velike priče probude, ali ova pokazuje da smo, kad treba, zajedno.“
LEKCIJA KOJU TREBA ZAPAMTITI
Ovo nije priča o bolesti – nego o ljudima.
O tome da dobro ne treba mikrofon, niti reflektor. O tome da se povjerenje ne gradi parolama, nego djelima. O tome da je moguće, makar na tren, živjeti u društvu kakvom se nadamo.
I možda zato ova priča ima ime koje nije samo simbolično:
Nada za bolje sutra nije ime jedne žene.
To je podsjetnik da spas uvijek počinje tamo gdje prestanemo gledati ko je ko, a počnemo vidjeti – čovjeka.
Ova priča je podržana kroz projekat “Jačanje povjerenja i kohezije u zajednicama u Bosni i Hercegovini – Možemo bolje”, koji finansira Služba za instrumente vanjske politike Evropske unije, u okviru instrumenta za susjedstvo, razvoj i međunarodnu saradnju, a zajedno provode Evropska unija u BiH, Ujedinjene nacije u BiH, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini i Vijeće Evrope – Ured u Sarajevu.
Mišljenja i stavovi izraženi u ovom dijelu su od autora i ne održavaju nužno stavove Evropske unije i organizacija koje provode ovaj projekat.
