Dvadeset tri godine prošle su od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, čovjeka čije je ime neraskidivo povezano s obnovom bosanskohercegovačke državnosti, odbranom zemlje i jednim od najtežih razdoblja njene savremene historije.
Na današnji dan, 19. oktobra 2003. godine, u Sarajevu je, u 79. godini života, preminuo čovjek koji je prošao put od političkog zatvorenika i intelektualca do državnika koji je, u vremenu raspada Jugoslavije, agresije i međunarodnih mirovnih pregovora, nosio odgovornost za sudbinu Bosne i Hercegovine.
I danas, više od dvije decenije nakon njegove smrti, Alija Izetbegović ostaje jedna od najznačajnijih ličnosti novije bosanskohercegovačke historije. Za mnoge je simbol borbe za nezavisnost, slobodu i opstanak države, dok njegovo političko naslijeđe istovremeno ostaje predmet historijskih analiza i različitih ocjena.
Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u porodici koja se ubrzo preselila u Sarajevo. Upravo je u tom gradu odrastao, školovao se, oblikovao svoje intelektualne i političke stavove i diplomirao na Pravnom fakultetu 1956. godine.
Njegov životni put obilježili su i zatvori tadašnje Jugoslavije. Prvi put je osuđen 1946. godine, zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani, a drugi put 1983. godine, u poznatom Sarajevskom procesu, kada je kao prvooptuženi osuđen na 14 godina zatvora. Kazna mu je kasnije smanjivana, a na slobodu je izašao u novembru 1988. godine.
Godine provedene iza zatvorskih zidova nisu ugasile njegovo zanimanje za filozofiju, vjeru, društvo i slobodu. Naprotiv, upravo su ta iskustva ostavila snažan trag na njegovim razmišljanjima i djelima koja su kasnije objavljivana i prevođena širom svijeta.
U maju 1990. godine, u vrijeme velikih političkih promjena i slabljenja jednopartijskog sistema, Izetbegović je s grupom istomišljenika osnovao Stranku demokratske akcije, čiji je postao prvi predsjednik.
Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim u novembru iste godine, izabran je u Predsjedništvo, a potom i na njegovog čelnika.
Niko tada nije mogao sa sigurnošću predvidjeti razmjere tragedije koja će ubrzo zahvatiti zemlju.
Dok se Jugoslavija raspadala, a političke i nacionalne napetosti prerastale u otvorene sukobe, Izetbegović je učestvovao u pokušajima pronalaženja mirnog rješenja državne krize. Zajedno s makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim predlagao je reformisanje jugoslavenske zajednice, ali takav prijedlog nije dobio potrebnu podršku.
Nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, i međunarodnog priznanja države, uslijedile su godine rata, stradanja, progona i razaranja.
U tim okolnostima Izetbegović je, kao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, postao jedno od ključnih lica političkog i državnog otpora agresiji.
Dok su bosanskohercegovački gradovi bili pod opsadama, a stanovništvo izloženo nezamislivim patnjama, vodio je međunarodne razgovore, učestvovao u mirovnim pregovorima i zagovarao očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine, države u kojoj će svi njeni narodi i građani imati pravo na slobodan i dostojanstven život.
Upravo je ideja Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine ljudi različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti bila jedno od temeljnih opredjeljenja njegovog političkog djelovanja.
Rat je ostavio duboke rane, a mir koji je dogovoren u Daytonu u novembru 1995. godine nije donio odgovore na sva pitanja niti ispravio počinjene nepravde.
Izetbegović je bio svjestan tih ograničenja. Njegove riječi nakon postizanja mirovnog sporazuma ostale su jedan od najupečatljivijih opisa teških odluka koje je morao donositi:
„Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata.“
U toj rečenici sadržana je možda i najveća dilema njegovog državničkog puta: kako zaustaviti stradanje ljudi, a istovremeno sačuvati državu i njeno dostojanstvo.
Nakon rata nastavio je političko djelovanje, učestvujući u obnovi institucija i uspostavljanju poslijeratnog političkog života. Na izborima 1996. godine izabran je u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, u kojem je ostao do oktobra 2000. godine, kada se zbog zdravstvenih razloga povukao s dužnosti.
Iako je široj javnosti najpoznatiji kao političar i ratni predsjednik, Alija Izetbegović bio je i pisac, mislilac i autor brojnih radova o odnosu vjere, civilizacije, slobode i društva.
Njegova djela „Islam između Istoka i Zapada“, „Islamska deklaracija“, „Moj bijeg u slobodu“ i „Sjećanja“ ostala su važan dio njegovog intelektualnog naslijeđa, bez obzira na različite interpretacije i rasprave koje su izazivala.
Tokom života dobio je brojna međunarodna priznanja, odlikovanja i počasne doktorate, a njegovo djelovanje pratili su političari, diplomati i intelektualci širom svijeta.
Izetbegovićevo naslijeđe ne može se svesti samo na jedan politički mandat, jednu stranku ili jedno historijsko razdoblje. Ono obuhvata godine borbe za politička uvjerenja, stvaranje nezavisne države, ratnu odbranu, teške mirovne kompromise i pokušaje izgradnje poslijeratne Bosne i Hercegovine.
Razumijevanje tog naslijeđa podrazumijeva i sagledavanje političkih odluka, njihovih posljedica i historijskih okolnosti u kojima su nastajale.
Alija Izetbegović preminuo je 19. oktobra 2003. godine, a ukopan je na sarajevskom mezarju Kovači. Njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj građana koji su došli odati posljednju počast čovjeku koji je obilježio jednu epohu.
Danas, 23 godine kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje se suočava s brojnim političkim, ekonomskim i društvenim izazovima. Pitanja državnosti, ravnopravnosti, slobode, zajedničkog života i budućnosti novih generacija ostaju jednako važna.
Možda se upravo zato godišnjica njegove smrti ne bi trebala svesti samo na prisjećanje na jednu historijsku ličnost. Ona je i prilika da se zapitamo koliko je Bosna i Hercegovina, za čiju se nezavisnost i opstanak borilo, danas blizu idealima slobodnog, pravednog i demokratskog društva.
Jer, historijsko naslijeđe ne čuvaju samo spomenici, godišnjice i govori. Ono se čuva i načinom na koji se odnosimo prema državi, njenim institucijama, ljudima i budućnosti.
Dvadeset tri godine nakon smrti Alije Izetbegovića, njegova životna priča ostaje podsjetnik na vrijeme kada je opstanak Bosne i Hercegovine bio neizvjestan, ali i na odgovornost današnjih generacija da mir, slobodu i državnost ne posmatraju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
Agencija DAN
