Odluke koje je Aleksandar Vučić donio neposredno prije odlaska s funkcije predsjednika Srbije otvorile su jedno od najosjetljivijih pitanja za pravosuđe i političku budućnost te zemlje: gdje prestaje ustavno pravo predsjednika da pomiluje, a počinje sumnja da se državna ovlaštenja koriste za zaštitu političkih interesa i pojedinaca bliskih nekadašnjoj vlasti?
Viši sudovi u Beogradu i Novom Sadu objavili su 2. novembra imena 23 osobe obuhvaćene pomilovanjima koja je Vučić potpisao 27. septembra 2026. godine, neposredno prije podnošenja ostavke. Ukupno je pomilovano 49 osoba, što znači da javnost još nema potpun uvid u identitet svih onih na koje se ova odluka odnosi.
Među objavljenim imenima našli su se studentski i građanski aktivisti optuženi za djela protiv ustavnog uređenja, bivši visoki državni funkcioneri kojima se sudilo za korupciju i zloupotrebu položaja, ali i osobe optužene za ozbiljna krivična djela, uključujući pokušaj teškog ubistva.
Upravo ta neobična kombinacija otvara suštinsko pitanje: jesu li pomilovanja bila pokušaj smirivanja duboko podijeljenog društva ili posljednji politički potez kojim je Vučić pokušao utjecati na posljedice višegodišnje krize?
Posebnu pažnju izazvalo je pomilovanje Dijane Hrkalović, nekadašnje državne sekretarke Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, čije se ime godinama povezivalo s kontroverzama unutar policijskog i sigurnosnog aparata.
Hrkalović je bila optužena za trgovinu utjecajem, a tužilaštvo ju je teretilo da je koristeći svoj položaj ometala pojedine policijske istrage. Optužbe su se, između ostalog, odnosile na odgađanje dostavljanja rezultata vještačenja telefona Veljka Belivuka u predmetu ubistva Vlastimira Miloševića, kao i na postupanja u vezi s drugim predmetima organizovanog kriminala.
U januaru 2025. godine prvostepeno je osuđena na 16 mjeseci zatvora, ali je Apelacioni sud u decembru iste godine ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Hrkalović je negirala krivicu, a pravosnažna osuđujuća presuda nije donesena.
Vučićevom odlukom sada je oslobođena daljnjeg krivičnog gonjenja za djelo obuhvaćeno pomilovanjem.
Iako je pomilovanje ustavom predviđeno predsjedničko ovlaštenje, ovakav rasplet ostavlja otvorenim pitanje javnog interesa da se postupci protiv nekadašnjih visokih državnih funkcionera dovedu do pravosnažnog sudskog epiloga.
Još snažnije reakcije izazvao je slučaj Marka Pavlovića, vozača optuženog da je 16. januara 2025. godine automobilom udario studenticu Sonju Ponjavić tokom odavanja počasti žrtvama pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Na raskrsnici Ruzveltove i Ulice kraljice Marije u Beogradu, tokom petnaestominutne komemorativne blokade, automobil kojim je upravljao Pavlović naletio je na okupljene građane i udario studenticu, koja je zadobila teške povrede.
Tužilaštvo ga je teretilo za teško ubistvo u pokušaju, dok je odbrana osporavala postojanje namjere da bilo koga povrijedi ili usmrti.
Sudski postupak bio je u završnoj fazi, a izricanje presude zakazano za 6. novembar 2026. godine. Međutim, predsjedničkom odlukom Pavlović je oslobođen krivičnog gonjenja za djelo koje mu se stavljalo na teret.
Reakcija porodice povrijeđene studentice bila je izuzetno emotivna. Njen otac Ratko Ponjavić izjavio je za N1 da ga je vijest o pomilovanju šokirala.
Studenti u blokadi također su osudili odluku, ocijenivši da pomilovanje osobe optužene za tako teško nasilje predstavlja opasan presedan i narušava povjerenje u pravni sistem.
Za razliku od uobičajenog pomilovanja kojim se osuđeniku ublažava kazna, u ovom slučaju odluka je donesena prije pravosnažnog utvrđivanja krivične odgovornosti. To ne znači da je sud utvrdio Pavlovićevu nevinost, nego da je primjenom predsjedničkog ovlaštenja zaustavljeno njegovo krivično gonjenje u predmetnom postupku.
Takva razlika nije samo pravna formalnost. Ona je ključna za razumijevanje razloga zbog kojih ovaj slučaj izaziva toliko nezadovoljstvo.
Na spisku se nalazi i Dragana Živadinović, bivša predsjednica Višeg suda u Nišu, koja je bila optužena za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave.
Prema ranijim navodima Tužilaštva za organizovani kriminal, sumnjičila se da je omogućila pogodnosti jednom osuđeniku u zamjenu za turistički aranžman na Zlatiboru. Pomilovanjem je oslobođena daljnjeg krivičnog gonjenja za djela obuhvaćena odlukom.
Nebojša Đokić pomilovan je u predmetu koji se odnosio na pranje novca, dok je Miloš Dugalić oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne zatvora izrečene pravosnažnom sudskom presudom.
Ove odluke pokazuju da nisu svi pomilovani bili u istom pravnom položaju. Nekima je zaustavljeno krivično gonjenje, a drugima je ukinuta obaveza daljnjeg izdržavanja već izrečene kazne.
Među pomilovanima su i osobe optužene za nasilje nad učesnicima studentskih i građanskih protesta.
Stevica Kiš, Aleksandar Kocić, Ognjen Stanković i Nemanja Narači našli su se u postupku povezanom sa sukobom kod Futoške pijace u Novom Sadu, gdje je u decembru 2024. godine, tokom odavanja počasti poginulima u padu nadstrešnice, došlo do nasilnog incidenta.
Pojedini optuženi teretili su se za nasilničko ponašanje na javnom skupu, a neki i za nanošenje teških tjelesnih povreda te izazivanje opće opasnosti.
Pomilovan je i Gorski Matović, optužen za nasilničko ponašanje tokom protesta ispred Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Njegov slučaj privukao je pažnju nakon objavljivanja snimaka fizičkog sukoba s učesnicima protesta.
Na spisku se nalazi i Igor Elez, nekadašnji ortoped Kliničkog centra Vojvodine, koji se suočavao s optužbama za primanje mita od pacijenata radi omogućavanja operativnih zahvata mimo redovnih lista čekanja.
Sasvim drugačiji politički i društveni kontekst imaju pomilovanja dvanaestero novosadskih aktivista, među kojima su Mila Pajić, Doroteja Antić, Marija Vasić, Lazar Dinić, Anja Pitulić, Jovan Dražić, Dejan Bagarić, Branislav Đorđević, Davor Stefanović, Srđan Đurić, Mladen Cvijetić i Lado Jovović.
Oni su bili optuženi za krivična djela povezana s navodnim pripremanjem napada na ustavno uređenje i pozivanjem na njegovu nasilnu promjenu.
Njihovo procesuiranje bilo je jedno od posebno osjetljivih pitanja tokom studentskih protesta koji su mjesecima potresali Srbiju. Dio aktivista proveo je vrijeme u pritvoru ili kućnom pritvoru, dok je dio njih boravio izvan Srbije, suočen sa sudskim postupcima u odsustvu.
Predstavnici studentskog pokreta ranije su odbacivali karakterizaciju pomilovanja kao čina milosti, smatrajući da se protiv aktivista vode politički motivisani postupci.
Time se dolazi do jedne od najvećih protivrječnosti čitavog slučaja.
Istom odlukom obuhvaćeni su ljudi koji su protestovali protiv vlasti i ljudi koji su optuženi da su učesnike tih protesta fizički napadali.
Za nekadašnjeg predsjednika to je mogao biti pokušaj da pokaže kako jednako tretira različite strane društvenog sukoba. Za njegove kritičare, međutim, takvo izjednačavanje predstavlja zanemarivanje razlike između političkog aktivizma i optužbi za nasilje.
Posebno je značajno da su odluke donesene 27. septembra, na dan Vučićeve ostavke, dok su detalji o velikom broju pomilovanih dospjeli u javnost tek 2. novembra.
U međuvremenu su u Srbiji održani vanredni parlamentarni izbori 25. oktobra, na kojima je Studentska lista ostvarila pobjedu nad listom koju je predvodio Aleksandar Vučić.
Prema preliminarnim rezultatima Republičke izborne komisije, Studentska lista osvojila je više od polovine glasova, dok je Vučićeva lista ostala ispod 40 posto.
Time se priča o pomilovanjima izdvaja iz okvira obične pravosudne vijesti i postaje pitanje političkog naslijeđa jednog predsjednika koji je svoje posljednje dane na funkciji iskoristio za donošenje odluka s dugoročnim pravnim i društvenim posljedicama.
Pravnici koji su komentarisali slučaj upozoravaju na mogućnost zloupotrebe instituta pomilovanja, posebno kada se njime prekidaju postupci u predmetima teških krivičnih djela. Istovremeno, sama činjenica da je određena odluka politički kontroverzna ne znači automatski da je donesena protivno ustavnim ovlaštenjima.
Upravo zbog toga neophodno je razlikovati dvije stvari: zakonsku mogućnost da predsjednik donese odluku o pomilovanju i političku, moralnu i institucionalnu odgovornost za način na koji to ovlaštenje koristi.
U demokratskom društvu pomilovanje bi trebalo biti izuzetak koji se primjenjuje uz jasne razloge i odgovornost prema javnom interesu. Kada se takvom odlukom obuhvate osobe optužene za ozbiljno nasilje, korupciju ili zloupotrebu državne moći, legitimno je zahtijevati posebno uvjerljivo obrazloženje.
Ostaje i pitanje preostalih 26 osoba čija imena nisu obuhvaćena do sada objavljenim spiskovima. Dok javnost ne dobije potpun uvid u sve odluke i njihove razloge, neće biti moguće sagledati puni domet predsjedničkih pomilovanja.
Srbija je nakon izbora ušla u novu političku fazu, ali posljedice odluka donesenih u završnici Vučićevog mandata tek se počinju razjašnjavati.
Jedno je, međutim, već sada očigledno: posljednja predsjednička pomilovanja neće ostati zapamćena samo po broju ljudi kojima je omogućeno oslobađanje od krivičnog gonjenja ili zatvorske kazne. Ostat će i kao ozbiljan test povjerenja u institucije, jednakosti pred zakonom i granica političke moći.
Jer pitanje koje se nameće nije samo koga je Aleksandar Vučić pomilovao, nego i zbog čega su upravo ti ljudi izabrani – i hoće li javnost ikada dobiti potpune odgovore.
Agencija DAN
