TRAVNIK, 28. januar (DAN.ba) – Ajla Karajko iz Travnika među 10 najboljih studentica u Americi
Znatiželja, kao osobina, stoji u osnovi svakog odrastanja, jer spoznajno obogaćuje čovjeka, pa je, slažu se mnogi, treba razvijati i kanalisati. Nažalost, mnoge dječije znatiželje ostale su bez kontrole, pogrešno usmjerene ili negirane. Rezultat, za svaku od ovih varijanti, gotovo uvijek je krajnje nepovoljan. Ipak, kako to u životu biva, negdje se, kao po pravilu realizira neki drugi scenarij, s jasnom putanjom koja vodi do uspjeha, baš kao u životu djevojčice iz Travnika.
Priča o Ajli Karajko, sada po mnogo čemu posebnoj studentici u Americi, počinje u predratno vrijeme i u neraskidivoj je vezi sa znatiželjom. Pokazani interes za šaroliki svijet koji je okružuje, bio je početni impuls, ali ne i jedini uvjet za brojne, još uvijek aktuelne uspjehe.
Život svakog čovjeka je sistem za sebe, i svaki element koji ga čini, ima nezamjenjivu ulogu u kreiranju krajnjeg ishoda. Podrška porodice i nastavnika, uz ono što je utkano u narav, ako je pravovremeno i dobro organizovana, uvijek daje rezultat, što je u razgovor za portal DAN.ba potvrdila i naša sagovornica.
Ono što Ajlu čini posebnom, ustvari je njena sposobnost da se uspješno nosi sa višestrukim talentom, što je za mnoge, teret i životna zamka, koja na kraju dezorjentiše i može uguši sve te brojne mogućnosti jednog pojedinca.
Zaista je neobična priča u kojoj dobijete informacije o postizanju iznimno dobrih rezultata na međusobno potpuno različitim poljima. Ovdje nije riječ o talentiranom djetetu, koje već u djetinstvu pokazuje interes za samo jednu od brojni životnih mogućnosti budućeg zanimanja. Ajla nije išla samo jednim putem, a rezultat je ipak uspjeh.
Veoma je teško spomenuti sve njene dosadašnje aktivnosti, a da se sve to ne pretvori u puko nabrajanje i statistiku, jer toliko je toga.
Odlična učenica, čija je sfera interesovanja, dosta rano i dovoljno dugo, bila fizika i matematika. Tokom svih godina boravka u Travniku, sve do drugog razreda Gimnazije, bila je uključena u mnoge humanitarne akcije i vannastavne aktivnosti. Sa dvanaest godina napisala je svoju prvu knjigu poezije, ali je bila jednako uspješna i u sportu. Karate i skijanje, njen su izbor, pa su rezultati učešća na različitim takmičenjima i mnogobrojne nagrade i priznanja. Svirala je klavir, okušala se u glumi,a i sada povremeno radi kao model.
Ispitivanje nečeg novog, njena je osnovna osobina. Strah pred nepoznatim, za nju ne postoji, i to je odvelo na put, fizički daleko od roditeljskog doma i zavičaja, ali emotivno ne.
Naime, bez prethodne preporuke, ili iskustva nekog iz okruženja, tek televizijska emisija o prijemu mladih na koledž, uslovila je i njenu konačnu odluku.
Nakon obavljenog razgovora, ali i već tada bogate biografije, nije bilo dileme, primljena je u grupu najboljih, a rijetku mogućnost izbora, iskoristila je i otišla na dalje školovanje u Italiju.
“Za Koledž ujedinjenog svijeta, koji tada nije bio poznat kao danas, sam saznala sasvim slučajno. Nakon što sam jedno jutro pregledala emisiju TV Hayat-a, iskoristila sam slijedeća tri dana da prikupim svu potrebnu dokumentaciju i da apliciram. Moja očekivanja nisu bila velika, ali eto, pozvana sam na intervju. Savršene ocjene, objavljena knjiga poezije, uspjesi u skijanju, te angažman u raznim nevladinim organizacijama su samo neki od faktora koji su očarali komisiju za intervjuisanje. Štaviše, dobila sam priliku da lično izaberem zemlju u kojoj želim nastaviti školovanje, što nije slučaj za većinu kandidata. Uz pomoć roditelja sam izabrala Italiju kao najbolju opciju koja bi mi dozvolila da naučim jos jedan strani jezik, a i koja je relativno blizu mojoj Bosni i Hercegovini. To je bio pravi izbor, jer su te dvije godine najljepše godine u mom životu. Mali gradić Duino je primio nas 200 iz 89 zemalja. Svi tako različiti, ali svi sa istom željom za uspjeh i doprinos svijetu. Zajedno smo živjeli, išli u školu, pisali zadaće, volontirali, jeli, spavali. Zajedno smo se radovali i tugovali. Zagrljeni smo proživljavali rat u Palestini koji je uništio kuće i porodice nekih od naših prijatelja. Čuvali smo jedni druge, radovali se uspjesima i borili protiv mnogobrojnih nedaća 21-og stoljeća. Tih 200 stranaca su jako brzo postali moja porodica, a Duino moj dom kojem se uvijek radujem.”
Odlazak u Italiju, bio je prekretnica za Ajlin život. Naime jedan takav potencijal, koji se krio u jednoj, naizgled, dosta nježnoj djevojčici, u to vrijeme još ni punoljetnoj, zasigurno bi ostao ili malo ili nedovoljno iskorišten da je bilo drukčije.
Uslijedilo je dvogodišnje školovanje, a tog vremena Ajla se prisjeća kao jednog od najljepših perioda, jer su ga obilježili mladi iz cijelog svijeta. Tu je spoznala, u tim mladim ljudima, toliko različitosti, i dobila želju da je još više i bolje sagleda.
Zbog toga je, s radošću dočekala, ponudu iz Amerike.
“Moju drugu godinu u Italiji, između ostalih stvari, obilježile su i stalne posjete predstavnika univerziteta širom svijeta. Ponude za dalje školovanje su najviše stizale iz Holandije, Italije, i Sjedinjenih Američkih Država. Mene su jako privukle ponude Amerikanaca, posebno njihova težnja ka uzajamnoj vezi. Umjesto da samo čekaju da se mi borimo za mjesto na njihovim univerzitetima i da ih zadivimo našim vještinama, oni su pružali jednak trud i napor. Impresionirao me taj način marketinga, komunikacije, i međuljudskih odnosa. SAD pokušavaju privući prije svega vrijedne ljude bez obzira na njihovu relativnu inteligenciju, finansijsku situaciju, državljanstvo, religiju ili bilo koju drugu karakteristiku. Moja znatiželja, i moji uspjesi su me odveli u glavni grad svijeta, Njujork, gdje sam i dan danas.”
Ipak odlazak u Ameriku, Ajli donosi nešto posve drukčije.. Shvatila je to kao još jednu stepenicu života,narednu razinu, gdje, osim napisane biografije, više ništa nije govorilo njoj u prilog. Trebalo je da se ponovo, potpuno sama, predstavi novom okruženju, a u razgovoru za portal Dan.ba prisjeća se tog perioda.
“Krenula sam bez razmišljanja. Cilj mi je bio otići i vidjeti nešto novo, nesto nepoznato. Sad kad pogledam unazad, i kad vidim sebe sa tri kofera, na kontinentu do tada neposjećenom od strane moje porodice i prijatelja, okrenem se svojoj mami i pitam je: “Kako si ti mene uopšte pustila?”. Tada hrabra 19-godišnjakinja danas mi izgleda tako naivno i nespremno za život u velikom gradu, daleko od svega poznatog. Na svu sreću, Barnard College-Columbia University je ispunio svoja očekivanja jednog od 5 najboljih univerziteta svijeta. Dočekali su me jako spremni, jako zainteresovani za mene i moj životni put, i jako voljni da me vode dalje ka uspjehu.”
Ponekad, problem se pojavi tamo gdje ga najmanje očekujemo,što se dogodilo i našoj sugovornici. Naime, ova mlada Bosanka, prije odlaska u SAD već dvije godine koristila se engleskim jezikom, pa ništa vezano za komunikaciju, a na tom planu, nije smatrala spornim.
“Engleski jezik koji se koristio u Italiji među 200 učenika iz 89 različitih zemalja, nije onaj isti engleski koji se govori u centru Manhattan-a gdje sam često bila jedina strankinja. Susreti sa nepoznatim riječima, strah od postavljanja pitanja profesoru i nelagoda zbog tada prilično izraženog naglaska, samo su neki od problemičića sa kojima sam se susretala. Kako god, vremenom sam uspjela svoje takoreći mane pretvoriti u vrline, i usavršiti ih. Sve u svemu, većih problema nije bilo.”
Ajlina svestranost, već u Italiji, a posebno u Americi, ipak je dovedena pred izbor. Bilo je potrebno odlučiti se za neko uže usmjerenje, pa je njena konačna odluka nedvojbeno ekonomija.
“Dugo godina sam bila zaluđena nuklearnom fizikom, ali je Koledž ujedinjenog svijeta to, kao i mnoge druge stvari, promijenio. Uvidjela sam koliko je poznavanje ekonomije i finansija bitno za razumijevanje svega sto nas okružuje; od načina na koji funkcionišu banke, pa sve do prednosti braka i posljedica razvoda. Ekonomija se, kao nauka, bavi svakodnevnim odlukama i životima ljudi, i kao takva ima moć da ih popravi i usmjeri. Jako brzo je baš ta oblast postala moja velika ljubav, i jos veća opsesija. Trenutno pored ekonomije studiram i italijanski jezik, a i dio sam specifičnog i veoma zahtjevnog programa. Naime, istovremeno pohađam 4.godinu fakulteta i 1. godinu magistarskog studija, gdje sam koncentrisana na “Međunarodne finansije i ekonomsku politiku”, sa specijalizacijom na istočnu i južnu Europu, te menadžment. Vjerujem da će me kombinacija svih ovih oblasti savršeno pripremiti za budući posao, ma gdje to bilo.”
Promijenjeni ugao gledanja, ponekad može dati sasvim novu sliku, pa s obzirom da je Ajlino interesovanje ekonomija, bilo je zanimljivo čuti njeno mišljenje o tome, da li BiH uopće ima perspektivu?
“Trenutno mislim da nema, ali isto tako vjerujem da je današnja situacija savršena podloga za uspjeh. Lakše je od ničega napraviti nešto, nego krpiti i nadati se da će izdržati. Nesnosno političko i ekonomsko stanje ipak se može popraviti, te pretvoriti u stabilnu državu, ako je vođeno i kontrolisano od strane stručnjaka koji za cilj imaju jaku i ravnopravnu državu. Naravno, ovo je pitanje osjetiljivo i jako komplikovano, i o tome bi se dalo dosta govoriti.”
Mnogobrojne obaveze, i sigurno poteškoće, nisu spriječije ovu mladu djevojku, da i prije zavšetka školovanja, doprinese boljitku života u BiH. Svaki raspust u Americi, za Ajlu Karajko bio je radni. Ma koliko je u tome utrošenog vremena i truda,tih projekata, realiziranih proteklih godina rado se sjeća.
“Nakon prve godine fakulteta, 2011. godine, organizovala sam radionicu za djevojčice iz okoline Travnika koje dolaze iz različitih religijskih i socioekonomskih skupina. U okviru ovog projekta učila sam ih da dizajniraju, prave i prodaju nakit kako bi osigurale novac za kupovinu školskog pribora. Fokus je također bilo usavršavanje engleskog jezika, i neko moje nastojanje da im usadim ljubav prema ekonomiji i prema politici. Praveći nakit razgovarale smo o problemima koje susreću svakodnevno, kao na primjer postojanje ograde između Mješovite srednje škole «Travnik» i Katoličkog školskog centra «Petar Barbarić» koji su smješteni u istoj zgradi.”
“Tokom druge godine fakulteta aplicirala sam za novčanu nagradu «Projekti za mir» koju sam osvojila i iskoristila za izgradnju školskog igrališta u područnoj školi Goleš. Provela sam čitavo ljeto praveći projekat sa arhitektima, pomažući pri izgradnji i sveukupnoj organizaciji. Svečano otvorenje je bilo u ljeto 2012. godine. Danas mališani iz ove skole imaju mjesto za čas tjelesnog odgoja, za druženje i za zdravo djetinjstvo puno igre. Dječja graja koju čujem svaki put kada prođem tim putem ispuni moje srce i pokaže mi da sam uradila nešto na što trebam biti ponosna.”
“Nakon treće godine, u ljeto, 2013. godine, realizovala sam svoj najveći projekt. Uz novčanu pomoć mnogobrojnih individua i lokalnih organizacija, izgradila sam «Sigurnu kuću» ili takozvanu prihvatnu stanicu za žene, za djecu, za beskućnike, i za sve one koji trebaju utočište. «Centar za socijalni rad» je jedina takva ustanova na području Srednjobosanskog kantona. Projekat je uključio i radionice sa mališanima iz ugroženih porodica, te ceremoniju otvaranja na koju su bili pozvani svi građani Travnika, i šire.”
Ne čudi, da je zbog svega navedenog, ova svestrana djevojka i u Americi prepoznata kao posebna, to je i dovelo u uži izbor, među 10 najboljih studentica u Americi.
“2013. godine sam proglašena jednom od 10 najboljih studentica u SAD. Iako nisam pobijedila, vjerujem da sam ostvarila nevjerovatan rezulat, i veoma sam zahvalna svima koji su mi pružili podršku i glasali za mene. Ovo takmičenje je privuklo veliku medijsku pažnju i jako mi je pomoglo u karijeri. Velika odricanja, rad i trud su se isplatili.”
Zbog svega navedenog, kao i njenog angažmana na projektima UN-a, pobudila je interes i američkih medija, pa je između ostalog bila i gost na FOX TV.
Ipak sve to, što je možda iz male bosanske perspektive izgledalo nedostižno, nije utjecalo na promjene onog osnovnog, što se odgojem zove, i što se uvijek, ma gdje bili i sta postigli, poput stalnog prtljaga nosi kroz život.
Zanimljivo je i Ajlino iskustvo koje svjedoči o našim ljudima diljem svijeta koji su, svako u svojoj oblasti, veoma uspješni ali u isto vrijeme iznimno topli i susretljivi, što je i sama osjetila jer je, u vrijeme njene nominacije, kako je kazala za portal DAN.ba, pisma i poruke podrške dobivala sa svih strana.
Na kraju i sama je takva, sve prednosti putovanja, novih ljudi i znanja, nisu potrle ono što Ajla jeste. Ne zaboravlja svoje roditelje Suadu i Reufa, kao i brata Kerima, koji su svojom, prije svega ljubavlju, ali i nesebičnom podrškom i odricanjem, doprinjeli njenom dosadašnjem uspjehu. Ne samo da ne zaboravlja, nego ostaje krajnje privržena svojoj porodici, svom bosanskom identitetu, koji nikada ne dovodi u pitanje.
Zato je njena odluka o povratku u Bosnu, a nakon zavšenog školovanja, pa i doktorskog studija koji planira, vrijedna pažnje i pohvale. Mladi i školovani, sa iskustvom svjetskih razmjera, ali i veliki patrioti, kao što je Ajla, ovoj našoj BiH, prijeko su potrebni.
(DAN.ba)
