Vera Bošković iz Doboja koja godinama živi u Banjaluci rodila se sa visokom slabovidnošću. Povodom 15. oktobra Međunarodnog dana bijelog štapa koji se danas obilježava u svijetu, u razgovoru za Anadolu Agency (AA) istakla je da slijepe osobe najviše problema imaju prilikom obrazovanja, zapošljavanja, kretanja, ali i u administrativnim postupcima.
Ova mlada pravnica rekreativno se bavi jogom i plivanjem, član je hora, a i aktivizam i borba za prava osoba sa invaliditetom postali su joj hobi nakon što se zaposlila.
Sljedeći cilj joj je kaže da učestvuje na Banjalučkom polumaratonu, ali nije sigurna da li će se stići pripremiti do sljedećeg proljeća.
Vera Bošković je rođena prije 30 godina, školovala se u specijalnim ustanovama u zemljama bivše Jugoslavije, srednju školu završila je u Doboju i nakon toga Pravni fakultet u Banjaluci. Zbog takvog načina školovanja bila je prisiljena da bude odvojena od roditelja.
“Iz moje perspektive to sada i ne djeluje tako koplikovano koliko je sigurno komplikovano iz perspektive roditelja koji to doživljava na mnogo zreliji način nego djete. Djete se u jednom momentu odvoji, odtuguje i nastavi da funkcioniše u datim prilikama. Toga se ne sjećam kao pretjerano stresnog, međutim, ne bih nikada preporučila ni jednom djetetu da bude u tom periodu odvojeno od roditelja”, kaže Vera Bošković za Anadolu Agency.
– Zapošljavanje jedan od najvećih problema –
Po završetku školovanja odlučila je da živi u Banjaluci, jer kaže iako to nije naročito veliki grad, veća je sredina u odnosu na Doboj.
“Lakše je ostvariti određena prava, činjenica je da je cijela zaštita i prava osoba sa invaliditetom na mnogo višem nivou, da je Banjaluka mjesto, bar u RS-u, odakle sve kreće na novo, na bolje. Činjenica je i da za samostalnost osobu sa oštećenjem vida gotovo nužno da se odvoji od porodice i počne planirati svoje vrijeme i svoj život, jer porodica zna biti apsolutno podrška, a nije dobro da porodica bude jedina podrška”, kaže Vera.
Kada su u pitanju problemi sa kojima se susreću osobe sa oštećenjem vida Vera je objasnila da se uglavnom kreće od obrazovanja i zaposlenja, ali da pristupačnost arhitektonska i informaciona nije u potpunosti zadovoljena ni u Banjaluci, a pogotovo ne u manjim sredinama.
“Inkluzivno obrazovanje nije još uvijek prošlo kroz škole na pravi način i događa nam se da imamo u školama djecu sa invaliditetom, ali da škole nisu spremne da odgovore na zadatak obrazovanja djeteta koje ima određene specifičnosti. Zapošljavanje, bolna tačka bez koje nema samostalnog života koliko god mi o njemu pričali, jer bez finansijske samostalnosti osoba sa invaliditetom zaista ne može podmiriti svoje potrebe, kao ni jedna druga osoba” kaže Vera.
Prvo radno iskustvo stekla je u jednoj banjalučkoj radio stanici, nakon čega je dobila pripravničko zaposlenje u NVO sektoru na pružanju pravne pomoći. Zatim je duže vrijeme bez posla i radila po različitim projektima u NVO uglavnom u vezi sa izjednačavanjem mogućnosti u društvu mladih sa invaliditetom, a prošle godine počela je da radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS u odnosima s javnošću.
Na pitanje da li joj se bilo teško prilagoditi na radno okruženje odgovorila je da se prilagođava i ona na sredinu i sredina na nju.
“Ljudi često prilaze sa velikom dozom neznanja o sobama sa invaliditetom. Činjenica je da što mi otvorenije priđemo tom prilagođavanju to su ljudi prema nama otvoreniji da pitaju da razrješe svoje dileme, što i jeste poenta da ljudi ne zaziru da pitaju, a najbolje odgovore kako nam treba prići i kako nam mogu pomoći znamo mi”, istakla je Vera.
Na sadašnji posao nije joj bilo teško da se navikne, smatra da je razlog za to činjenica da je tokom studiranja često molila kolege da joj nešto pročitaju, pogledaju na oglasnoj ploči… Ona ne koristi bijeli štap, već se kreće uz pomoć asistencije odnosno pratnje.
“Slijepe i osobe koje imaju visoka oštećenja vida pogriješe u startu ili se pogriješi prema njima, kad ne prođu dovoljno obuka sa bijelim štapom ili jednostavno ih neko ne gurne u vatru da počnu da se kreću uz pomoć bijelog štapa. Poslije izvjesnog vremena čovjek je stariji, manje sklon promjenama i manje spreman za promjene”, ističe Vera.
– Ključ odrastanja slabovidnog djeteta u porodici –
Na razgovor sa ekipom AA Vera je došla u pratnji drugarice Svetlane Mršić, koja za nju kaže da je veliki čovjek i veliki borac, ali i da uporniju i tvrdoglaviju osobu još nije upoznala.
“Kod nje ne postoji problem, nego rješenje, ne postoji prepreka nego način kako da se pređe preko ili oko toga”, ispričala je Svetlana.
Istakla je da joj se, kao njihovim zajedničkim prijateljima, dešava da zbog Verinog pozitivnog stava zaborave da ona ima invaliditet. Sa druge strane Vera izuzetno cijeni podršku prijatelja.
“Kroz studiranje, rad, podrškom prijatelja prevazilazimo sve one stvari koje nam društvo nije dalo mogućnost da na jednak način ostvarujemo. Za neke uspjehe ili za većinu uspjeha podrška prijatelja je bila zapravo presudna”, navodi Vera.
Ona smatra da je za odrastanje djeteta sa slabovidnošću ili sljepilom ključ u porodici.
“Ključ je u razumijevanju porodice cijelog problema i poteškoće i jednostavno onoga s čime se treba suočiti, a to je da djete treba imati neki svoj razvojni put. Porodica mora da bude stub podrške djetetu jer društvo nije dovoljno sazrelo da ono preuzme odgovornost za razvoj osobe sa invaliditetom do njenog osamostaljivanja” poručila je Vera.
(AA)
